Azil POSLJEDNJA OAZA Orašje
Upravo ove dvije slatke njuškice Linda i Micko potaknule su gospođu Svjetlanu Kapor Haračić da trećeg dana tog hladnog prosinca 2004. godine učini najveći pothvat u svom životu - otvori azil za pse.
„Linda je bila lutalica, ali svi smo znali za nju, hranili smo je i pazili. Skoro svakodnevno, bez obzira na vremenske uvjete, dolazila bi do mjesta na kojem sam radila radujući se slasnim ostatcima tuđeg ručka. Živjela je u šumi nedaleko od mog radnog mjesta, a s njom je poslije počeo dolaziti i Micko. On je imao vlasnika, ali za karakter poput njegovog riječ vlasnik bila je stran pojam. Njih dvoje potaknuli su me da otvorim azil.” - rekla je gospođa Kapor Haračić na samom početku našeg razgovora.
Tim entuzijasta, predvođen aktivisticom i velikom ljubiteljicom pasa Svjetlanom Kapor Haračić počeo je raditi na izgradnji smještaja za napuštene životinje. U suradnji s općinom Orašje, Svjetlana je na korištenje dobila zemlju nedaleko od grada na kojoj je tada imala tek desetak kućica za pse. Danas azil za pse „Posljednja oaza” Orašje broji stotine kućica, ali nažalost i stotine pasa. U azilu gospođe Kapor Haračić danas je smješteno 150 pasa, a kako ona kaže, kroz njega je prošlo više od tisuću nesretnih duša koje su izgubile svoj dom i u jednom trenutku svog života postale lutalice.
„Nije uvijek bilo lako. Pasa je mnogo, a hrane i novca sve manje. Ovi psi zaslužuju svu ljubav i pažnju svijeta, a ja sama ne mogu učiniti mnogo.” - navodi Svjetlana, te dodaje kako su volonteri, mladi aktivisti i ljubitelji pasa uvijek dobrodošli u njezinom azilu.
„Voljela bih da mladi više posjećuju posjećuje azile. Kada bi samo jedan dan ili jedan sat u tjednu odvojili za druženje sa psima, puno bi pomogli ovim životinjama željnim ljubavi. Baš poput ljudi i psi imaju osjećaje.”
Da bi se u Bosni i Hercegovini otvorio azil poput azila gospođe Svjetlane ili prihvatilište za životinje potrebno je mnogo vremena, strpljenja i novca. Članovi Predstavništva Fondacije Dogs Trust iz Sarajeva na svojoj Internet stranici objavili su Pravilnik o osnivanju i uvjetima koje moraju ispunjavati skloništa za životinje. Prema članku broj 19. ( Osiguranje dobrobiti ) životinje smještene u azilima ili prihvatilištima ne smiju trpjeti glad i žeđ, ne smiju biti izložene nelagodi i tjeskobi, te moraju biti zaštićene od svih ozljeda i bolesti. Svjesni smo da mnogi azili širom Bosne i Hercegovine ne poštuju ova pravila. Ipak, humanitarci poput gospođe Kapor Haračić postoje i još uvijek su svijetla točka naše crne svakodnevice. Psi iz azila „Posljednja oaza” iako još uvijek nemaju vlasnike imaju hranu i topao dom, a to im možete pružiti i vi. Ako se odlučite udomiti psa iz azila „Posljednja oaza” ili bilo kojeg drugog azila širom Bosne i Hercegovine morat ćete proći kroz niz opravdanih provjera. Prije svega bit ćete upitani o uvjetima u kojima će pas kojeg želite udomiti živjeti.
„Nikada svoje pse ne bih dala u ruke neznancima koji se neće dobro brinuti za njih. Radije bih imala stotinu sretnih pasa u azilu, nego jednog nesretnog u tuđem domu. Imala sam nekoliko neugodnih situacijama, a tko se jednom opeče dobro razmišlja o svakom svom narednom koraku. „ - rekla je Svjetlana, te dodala kako svoje pse najčešće udomljava u Holandiji.
„Mnogo mojih pasa danas živi sretnim životima u Holandiji. Njihovi vlasnici su drugačiji ljudi, imaju drugačiji mentalitet. Udomitelji iz Holandije mi neprestano šalje slike udomljenih pasa koji uživaju u njihovim domovima. S druge strane, moji sugrađani svoje pse drže u dvorištima okovane teškim lancima. Za pse to nije život, već patnja i ja to ne mogu dozvoliti.”
Onda kada dobro razmislite o riječima gospođe Svjetlane i odlučite da, ipak, želite udomiti prijatelja na četiri noge na vama je da odaberete starijeg psa ili štene. I prva i druga opcija imaju svoje prednosti i nedostatke. Manji psi će se lakše naviknuti na vaše prisustvo i vrlo je vjerojatno da tako mali psi ili štenci nisu prošli kroz neko traumatično iskustvo. Ipak, štenci zahtijevaju i mnogo pažnje i ljubavi. Stariji psi su samostalniji, ali kod udomljavanja starijeg psa koji je nedavno došao u azil postoji mogućnost da je pas doživio neko traumatično iskustvo zbog kojeg se plaši ljudi. Za kojeg god psa se odlučite znajte da ste dobili prijatelja za čitav život. Prije nego dovedete psa kući, ako već imate ljubimce provjerite kako će se oni slagati s novim članom vaše obitelji. Sigurno ne biste željeli prouzrokovati nesuglasice među vašim ljubimaca koje mogu dovesti do agresivnih napada. Nakon što završite ovu proceduru, budite sigurni da u trenutku preuzimanja psa iz azila nije posljednji put da vidite gospođu Svjetlanu. Svaki vlasnik azila ima pravo doći u posjetu udomljenom psu kako bi se uvjerio da njegovi ljubimci žive u dobrim uvjetima. Sve u svemu, svaki pas zaslužuje ljubav, topao dom i dobrog vlasnika. Upravo o tome sanjaju i psi smješteni u azilima. Nažalost, nekima od njih ti snovi se nikada se ostvare. Samo pomislite koliko pasa cijeli svoj život provede u azilu.
Iako su mnogi psi smješteni u azilima mješanci, to ne znači da vam neće pružiti ljubav baš poput rasnih pasa. Čistokrvni psi imaju određenu narav, zbog čega ih se preporučuje odgajati i trenirati na određen način, dok su psi mješanci puno fleksibilniji po tom pitanju. Iako nisu svi istrenirani, svaki pas u azilu gospođe Svjetlane ima svoje ime i narav po kojoj je poznat. Neki su mirni i umiljati, dok drugi glasno pozdravljaju nove posjetitelje.
Tako sam i sama imala priliku upoznati milu i tihu Bonu, malenu mješanku niskog rasta, baš kao i Olgu visoku, tanku ženku prodornog laveža. I jedna i druga trenutno borave u dvorištu gospođe Svjetlane, baš kao i nekoliko drugih pasa. Dva najstarija psa koja borave u Svjetlaninom domu su ženka i mužjak koji imaju po 16 godina.
Svjetlana Kapor Haračić aktivistica za prava životinja i vlasnica azila za pse „Posljednja oaza” već šesnaest godina radi sve što joj u njezinoj moči kako bi pomogla psima lutalicama. Njezina borba za ova nedužna bića trajat će sve dok je i ona živa. Ona je učinila mnogo, a i vi možete isto. Samo ako se malo potrudite.
Dje se nalazi ja bi tjela, uzet sebi jednog.
OdgovoriIzbriši