Čovjekov najbolji prijatelj

 

    U mom gradu živio je čovjek kojeg su dok se vozio na biciklu obavljajući svakodnevne poslove redovno pratili psi lutalice. 

Ta nesvakidašnja povorka privlačila je poglede mnogih, dok bi njezini sudionici: oni veći i oni manji, čupavi, crni i smeđi ponosno mahali malenim repićima prateći „svog čovjeka”. Ove pse, iako nisu bili u vlasništvu spomenutog gospodina, cijeli grad je nazivao njegovim. Danas, nekoliko tjedana od smrti ovog čovjeka njegovi vjerni pratioci još uvijek pomno osluškuju ne bi li negdje čuli poznati zvuk zvonca. 

Ove nedužne životinje u jednom trenutku svog života postale su lutalice – ničiji psi, prepušteni na milost i nemilost ulice. Iako i prije toga nisu imali mnogo, ipak su imali dvije snažne, ali i nježne ljudske ruke na koje su se mogli osloniti. Ovakvih i sličnih slučajeva, vjerujem, ima mnogo u Bosni i Hercegovini. Problem pasa lutalica o kojima nitko ne može ili ne želi brinuti u našoj državi postoji već godinama, ali se i on kao i mnogi drugi problemi koji pogađaju Bosnu i Hercegovinu skriva „pod tepih”. O tome na koji način se možemo uhvatiti u koštac s problemom pasa lutalica govori mali broj ljudi, tek poneki volonteri, vlasnici azila ili skloništa, te ljubitelji životinja i poštovaoci njihovih prava.

 Baš zbog toga odlučila sam pisati o ovoj temi. 

Razni medijski natpisi poput: „Psi napali čovjeka” ili „Pas ujeo dijete” provlače se kroz naše svakodnevne živote, dodatno zabrinjavajući već uplašene građane, a niti jedan od tih članaka ne govori o tome kako problem pasa lutalica možemo iskorijeniti ili staviti u stagnaciju? Ljudi kažu kako su napušteni psi „strah i trepet” Bosne i Hercegovine, te kako gladne i bijesne lutalice možemo vidjeti na gotovo svim ulicama naše države. Sve navedeno, naravno, nije laž, ali nije ni potpuna istina. Svjesni smo da psi lutalice postoje. Svakodnevno ih viđamo u našim gradovima, ali ove nesretne životinje češće lutaju zabačenim ulicama daleko od pogleda drugih. Nije rijetkost da psi lutalice, ali i druge napuštene životinje u tijeku svog života dožive neku vrstu nasilja od strane ljudi pa čak i onda kada nisu ništa loše učinili. Takav odnos ljudi prema psima, ovim nedužnim životinjama ostavlja neizbrisivu traumu zbog koje će zauvijek imati strah od ljudske ruke.

Gradovi u kojima psi lutalice ne postoje prava su rijetkost, ali što učiniti povodom ovog problema, pitanje je koje mnoge zanima. Istražujući ovu temu upoznala sam se s nekoliko načina pomoću kojih se ovaj problem može staviti u stagnaciju. Također, imala sam priliku čitati i slušati o nehumanim akcija uklanjanja pasa lutalica. Ove kratkotrajne akcije koje su se provodile u mnogim gradovima širom Bosne i Hercegovine, pa tako i u mom gradu, a o kojima ću pisati u nekim od svojih narednih tekstova, nisu efektivne i samo produbljuju postojeći problem. Bez obzira na to što živimo Balkanu krajnje je vrijeme da postanemo svjesni činjenice kako ne možemo na sve probleme odgovarati oružjem. Osim toga, moramo biti svjesni kako su za masovnu populaciju pasa lutalica u Bosni i Hercegovini krivi ljudi. Mi. I nitko drugi. Ni jedan pas nije se slučajno našao na ulici, nego ga je tamo ostavio neodgovorni vlasnik. Ako se vratimo na sam početak priče o životinjama kao kućnim ljubimcima i procesu domesticiranja, tj. procesu u kojem životinje iz divljih prelaze u pitome shvatit ćemo da je upravo pas bio prvi čovjekov prijatelj. Vukovi kao prve domaće životinje najprije su bili korišteni za pomoć u lovu, a kasnije su postali čuvari naših domova. Prema nekim izvorima vuk tj. pas pripitomljen je prije više od 12.000 godina, a čovjek ga danas tako olako napušta i odbacuje kao da nije živo biće željno pažnje i ljubavi. Danas, kada mnogo napuštenih životinja živi na ulicama naše države, ali i cijelog svijeta, građani se moraju neprestano educirati kako bi shvatili koliko je, zapravo, važno iskorijeniti ovaj problem ili ga staviti u stagnaciju. Osim nesavjesnih vlasnika životinja i naše vlasti ne rade mnogo po ovom pitanju. Zakon o zaštiti životinja rijetko se poštuje. Upravo zbog toga pojedinci misle kako sa svojim ljubimcima mogu raditi sve što požele. Osim što u medijima možemo čitati o napadima pasa na ljude, nije rijetkost da se objelodane i obrnute situacije u kojima ljudi maltretiraju svoje životinje. Na žalost takve stvari su postale naša svakodnevica, ali na sreću, mnoge udruge, fondacije, azili i skloništa za životinje čine sve što u njihovoj moći kako bi se izborili za prava ovih nedužnih bića. U ovo hladno vrijeme, dok u toplini svog doma čitate ove riječi pomislite samo na trenutak kako je tim nesretnim životinjama za vrijeme najhladnijih zima. Onda kada se vi sretni i bezbrižni, punih trbuha grijete u vašim toplim sobama, oni gladni, promrzli i umorni lutaju gradom u potrazi za hranom. Pas iako čovjekov prvi i najbolji prijatelj, onda kada je odbačen, napušten, umoran i gladan, ipak, ne bira. U takvim situacijama gladni psi mogu i ljude promatrati kao lak plijen zbog čega dolazimo do napada pasa na ljude.

Kao što sam već navela, problem pasa lutalica pogađa cijelu našu državu. Ipak, neki gradovi u Bosni i Hercegovini uspješno rade na raznim projektima sterilizacije i udomljavanja stavljajući tako broj pasa lutalica u stagnaciju u njihovim lokalnim zajednicama. Jedina država koja nema problema sa psima lutalicama i u koja nam u ovoj slučaju može biti najveća inspiracija jeste Holandija. 2016. godine Holandija je postala prva zemlja na svijetu koja je uspjela sve nedužne pse sačuvati od nemilog života na ulici. Njihove vlasti uspjele su iskorijeniti problem pasa lutalica jednostavnom akcijom koja nosi naziv: „Uhvati. Steriliziraj. Cijepi. Pusti.” Kao što i sam naziv govori, kroz ovu akciju psi lutalice se steriliziraju/kastriraju, te im se tako onemogućava daljnja reprodukcija. Osim sterilizacije, kroz ovaj projekt psi se i cijepe, te dobivaju besplatne veterinarske preglede. Kako bi podigli svijet građana o odbačenim psima, osim akcija besplatnih sterilizacija/kastracija, vlasti Holandije, njihove udruge i volonteri provodili su i razne kampanje udomljavanja. Njihovi građani u nekoliko navrata dobivali su priliku brinuti se o štencima lutalicama. Nakon završetka ove kampanje, čak 90% štenaca zauvijek je udomljeno. Da li bi se jedna ovakva kampanja mogla provesti i u Bosni i Hercegovini. Na papiru – vjerojatno, ali u stvarnosti, vjerujem, došlo bi do mnogih komplikacija. Ako država; a) ne ulaže novac u akcije sterilizacije/kastracije, b) ne pruža novčanu, ali i svaku drugu pomoć udrugama za zaštitu životinja i c) ne podržava već postojeće akcije koje se bave smanjenjem broja pasa lutalica ovaj problem će pratiti naše društvo zauvijek. Također, ako se vlasnici i dalje budu neodgovorno ponašali, ako budu napuštali svoje pse i odbijali da ih steriliziraju, broj uličnih pasa se nikada neće smanjiti. Ova računica je jednostavna. Ono što mi kao građani Bosne i Hercegovine možemo odmah učiniti po pitanju ovog problema jeste da se educiramo i da naučeno širimo dalje, posebice na mlađe generacije. Osim toga uvijek možemo volontirati u azilima i skloništima za životinjama u svojim lokalnim zajednicama. Svaki pas bio on rasni ili pas s ulice ima srce prepuno ljubavi koje samo čeka na pravog vlasnika. Ako spasite psa ( udomite ga iz azila ili spasite ulice) bez obzira na njegovo podrijetlo ili rasu dobit ćete prijatelja za cijeli život. Isto važi i druge životinje. Još davno, negdje sam pročitala kako će pas u našem životu biti samo jedan određeni period, ali kako ćemo mi u njegovom ostati sve do njegove smrti. Životni vijek pasa nije uvijek dug poput našeg i baš zbog toga pasi, ali i sve druge životinje zaslužuju živjeti lijepim životom bez straha. Nitko nije zaslužio patnju. Ovaj tekst je prvi od deset i kroz svaki naredni opisat ću vam na koji način zajedničkim snagama, samo ako se svi udružimo, možemo poraditi na ovom problemu. Jedan pojedinac ne može utjecati na cjelokupni problem u državi, ali može u svojoj lokalnoj zajednici. U svakom od naših gradova potrebna je samo jedna osoba koja bi pokrenula "lavinu dobrih dijela" i organizirala jednu od mnogih akcija za pse, baš poput onih u Holandiji. Naravno, za takve akcije potrebna je i novčana pomoć vlasti ili stranih donatora. Projekti sterilizacije su dugi i skupi, ali u potpunosti efektivni i trebaju se organizirati. Psi s početka ove priče još dugo će tražiti svoje vlasnike, a mnogi od njih uginut će kao psi lutalica koji od smrti svog čovjeka više nikada nisu osjetili toplinu ljudske ruke. Ne dozvolimo da se takve stvari i dalje dešavaju. 

Svako živo biće zaslužuje biti sretno.

(Ova priča napisana je u sklopu petomjesečnog projekta "Za naša šape" podržanog od strane IMEP-a , programa osnaživanja nezavisnih medija. IMEP je USAID-ov program koji podržava nezavisnost medija i slobodu izražavanja u BiH - jačanjem održivosti medijskog sadržaja, izgradnjom kompetencija novinara, pružanjem pravne podrške medijima i novinarima, kao i aktivnim uključivanjem građana i građanki u medijski prostor. )