Humano uklanjanje pasa - a što to znači?

"Za naše šape" - priča broj pet

U četvrtom mjesecu 2020. godine u više gradova Bosne i Hercegovine sprovedena je akcija humanog uklanjanja pasa s bh. ulica koja je bila sve samo ne ono što njezino ime govori – humana. Potresne fotografije prostrijeljenih životinja u Orašju, Lukavcu, Bihaću i drugim gradovima Bosne i Hercegovine preplavile se društvene mreže, ali i danas, skoro godinu dana poslije ovog stravičnog zločina nad životinjama, nitko nije odgovarao. Kao i u mnogim drugim slučajevima pitanja je mnogo, a odgovora skoro da i nema. Iako su za ova zlodjela najprije optuženi lokalni lovci, zbog nedostatka dokaza, nitko od njih nije krivično gonjen. Važno je napomenuti kako lovci koji ranjavaju i ubijaju pse i mačke u lovištima ili izvan njih jednako krše zakon baš kao i ostali građanima. Prema Zakonu o lovstvu u članku 6. lovišta ne mogu biti: izgrađena građevinska zemljišta, javne prometnice i druge javne površine, dijelovi prirode koji su proglašeni zaštićenim i druge površine na kojima je aktom o proglašenju njihove namjene zabranjen lov, dok u dijelu III, članku 13. jasno stoji kako su mesojedi koji se smatraju lovinom isključivo: divlja mačka, ris, vuk, čagalj, lisica, kune, tvorovi, lasice i mrki medvjedi. Prema svemu navedenom psi i mačke ni u kojem slučaju ne mogu i ne smiju biti ubijani, kako od strane građana tako i od strane lovaca. Prema podatcima svjetskih organizacija stotine životinjskih vrsta svakodnevno nestaju, a među najugroženijim u Bosni i Hercegovini su vuk, medvjed, divokoza, ris i tetrijeb. Ipak, ova činjenica ne sprječava pojedine (krivo)lovce da i dalje zarad vlastite zabave ubijaju nevine životinje. Nedavno, na društvenim mrežama proširila se fotografija lovca E.M. koji se na svom Facebook profilu pohvalio krvavim ulovom uz neumjestan komentar „Vukovi su završili svoje haranje.” Nakon daljnje istrage uočeno je da su navodni „vukovi” zapravo psi i to vučjaci, a jedan od njih bila je i skotna ženka. Činjenica kako lovac u poznim godinama koji se, pretpostavimo, lovom bavi duži vremenski period, a ne zna razlikovati vuka od psa, doista ulijeva strah u kosti. Zakonodavstvo koje bi trebalo zaštiti životinje u Bosni i Hercegovini još uvijek se prilagođava europskim standardima iako na njih, srećom, utječu i mnoga udruženja, te aktivisti i aktivistice koji se bore za prava životinja. Jedna od njih je i Selma Vejzagić, magistrica šumarstva, suradnica i dopisnica za Lovački list Saveza lovačkih organizacija Bosne i Hercegovine. Selma je rođena 1990.godine u Sarajevu gdje je završila osnovnu i srednju školu. Kao velika zaljubljenica u prirodne nauke, upisala se na Šumarski fakultet na kojem je i diplomirala u oblastima: ishrana biljaka u rasadnicima i Patogeni šumskog drveća. Njezino usavršavanje vezano je, također, i za lovnu nauku, divljač, gazdovanje lovištima, te molekularnu genetiku šumskog drveća. Selma je strastveni ljubiteljica prirode i uzgajivačica pasa. točnije belgijskih ovčara.

Selma o ovoj temi navodi sljedeće:

    „Lovci su do sada važili u svijetu kao čuvari i zaštitnici prirode. Na stranicama lovačkih saveza često možete vidjeti video snimke spašenih pasa lutalica koje su lovci spasili od hladnoće i drugih divljih životinja. Za konkretne probleme u smislu ubijanja napuštenih životinja i štete nanesene divljači krivi su „stake-holderi” koji nisu poduzeli adekvatne inicijative kako bi se zakoni koji sada nisu jasni ni građanima, a ni lovcima, uskladili. Dok legislativa o dobrobiti i zaštiti životinja zabranjuje ubijanje životinja, lovna legislativa nalaže uklanjanje životinja s lovišnih površina. Lovački savez radi na ovim problemima, te na promociji ljudske i lovne etike, te smatram da njihov rad zaslužuje svaku pohvalu. Osobno smatram da su za neka zlodjela krivi pojedinci koji koriste svaku priliku za krivolov. „

U nekoliko navrata u 2020.godine Udruženje građana za etički tretman čovjeka i životinja „Mi smo dio rješenja” s još 23 udruženja za zaštitu životinja upućivali su javne apele, te brojna saopćenja o nehumanim tretiranjima pasa lutalica u Bosni i Hercegovini. Iako je bosansko-hercegovačko društvo podijeljeno gleda rješenja problema pasa lutalica, svako nehumano ophođenje prema životinjama jeste, jasno i glasno, krivično djelo. Prema Zakonu o zaštiti i dobrobiti životinja životinje je zabranjeno prisiljavati na rad, napuštati ih, nanositi im bol, patnju ili povredu, te ubijati ih ili povrjeđivati, dok u glavi IV u članu 13 ( usmrćivanje ) stoji da se usmrćivanje može sprovesti ako je potrebno radi održavanja prirodne ravnoteže u lovištima. Što, moguće, dovodi i do zabune o kojoj je ranije govorila Selma Vejzagić. Fondacija Dogs Trust u nekoliko navrata je uputila javni poziv općinama poput općine Fojnica da hitno ispita i sankcionira nezakonito ubijanje nedužnih pasa vatrenim oružjem.

    „Zloupotreba izvanredne situacije i preuzimanje zakona u svoje ruke je za svaku osudu i zahtjeva hitan angažman više nivoa vlasti.„ - rekli su iz Predstavništva Fondacije Dogs Trust, te javno pozvali nadležne institucije da hitno provedu istragu ovih slučajeva koji predstavljaju ne samo krajnje nehuman čin, nego i involviraju korištenje vatrenog oružja u naseljenom mjestu.

Neki su ovu nehumanu akciju povezivali s neistinitom izjavom da psi prenose virus Covid-19, te da su zbog toga morali biti uklonjeni s ulica što je samo još jedna laž u nizu kako bi se opravdao ovaj užasni čin. Predstavništvo Fondacije Dogs Trust izrazilo je zabrinutost zbog mogućeg napuštanja i usmrćivanja životinja uslijed ove zablude. Iz britanske veterinarske asocijacije izjavili su kako vlasnici ljubimaca ne trebaju brinuti, jer nije zabilježen niti jedan slučaj prenošenja zaraze sa psa ili mačke na čovjeka. Ipak ove činjenice nisu spriječile pojedine građane Bosne i Hercegovine da se sa svojim strahom od nepoznatog virusa obračunaju napuštajući ili ubijajući svoje ljubimce i napuštene životinje. Kao što sam u nekoliko navrata u prethodnim tekstovima napisala ovakve i slične stvari dešavaju se isključivo samo zato što za zločine nad životinja nema adekvatnih kazni. Građani Bosne i Hercegovine nisu dovoljno educirani o važnosti smanjenja broja pasa lutalica i reagiraju samo onda kada problem eskalira.

    „Kada govorimo o rješavanju problema napuštenih životinja, realan period za očekivati jeste nekih desetak godina aktivnog rada. Neuređenost raznih sfera društva i društvene administrativne sfere je razlog zbog kojeg, između ostalog, imamo iz godine u godinu, sve veći problem pasa lutalica. Smatram da se od kraja rata pojavilo veliko odsustvo empatije u našem društvu, uglavnom zato što su se ljudi počelo osjećati kao da su prepušteni sami sebi. Problem nasilja nad životinjama je u posljednje vrijeme kulminirao, čemu svjedoče brojni video snimci mučenja i ubijanja životinja. ”- 

izjavila je Selma Vejzagić, magistrica šumarstva i dopisnica za Lovački list Saveza lovačkih organizacija Bosne i Hercegovine, te dodala kako je država ta koja mora sankcionirati nehumano ponašanje ljudi prema životinjama.

Dok pojedini građana Bosne i Hercegovine s nestrpljenjem iščekuju uklanjanje pasa lutalica s ulica, malo njih razmišlja o tome da li su akcije humanog uklanjanja tj. zbrinjavanja pasa zapravo masovne likvidacije ovih nedužnih životinja. Bol koju su osjetili vlasnici pasa koji su svoje ljubimce pronašli ustrijeljene u lokvi krvi ništa ne može nadomjestiti. Ono što još više boli i zabrinjava građane koji su izgubili svoje ljubimce ili zatekli tijela pasa lutalica jeste to što za ove zločine nije nitko odgovarao. Pitanje koje proizlazi iz te zabrinutosti jeste: „Hoće li se nešto tako ponoviti?”

Za sam kraj našeg intervju Selma je izjavila:

    „Osobno se gnušam svakog vida nasilja, zloupotrebe i mučenja, te ubijanja životinja i pozivam sve građane da prijave nasilje nad kućnim ljubimcima, domaćim i divljim životinjama. Trebamo graditi zdravije društvo i činiti sve što je u našoj moći kako bi naša zemlja napredovala, te kako bi imali bolje zakone i dosljednu implementaciju istih.”