Azil za pse NIRINA Tuzla

"Za naše šape" - priča broj sedam 

Od odlagališta za smeće do rajskog odmarališta za napuštene pse - NIRINA

Pozitivnih priča iz Tuzle - multietničkog sjedišta Bosne i Hercegovine nikada nije manjkalo, a u ovoj današnjoj pročitat ćete nešto više o iskrenoj ljubavi čovjeka i njegovog najboljeg četveronogog prijatelja – psa.

U 2020. godini koja je sama po sebi bila isuviše teška i loša kroz medije provlačile su se razne priče o nekolicini bosansko-hercegovačkih azila i skloništa za pse koja su svoje štićenike držali u, najblaže rečeno, nehumanim uvjetima. Kako nisu svi azili u Bosni i Hercegovini isti govore nam pozitivna iskustva volontera i posjetitelja azila za pse „Nirina” iz Tuzle. Ovo odmaralište za pse potpuna je suprotnost svemu što ste do sada imali priliku čuti, a ako želite na djelu vidjeti mladost, rad, trud i zalaganje za prava životinja savjetujem vam da se uputite u pravcu ovog grada. 

Emina Divković Predsjednica Udruge „Nirina” i upraviteljica istoimenog azila kaže kako u početku nije bilo lako, ali kako su godine rada i truda, te najvažnije ljubavi prema psima doprinijele tome da ih danas mediji nazivaju „svijetlom točkom Bosne i Hercegovine„. 

Azil za pse „Nirina” dokaz je uspješne suradnje lokalnih vlasti i Udruženja za zaštitu životu što nije slučaj s mnogim azilima širom Bosne i Hercegovine. Do 2012.godine kada je „Nirina” zvanično osnovana njezini volonteri djelovali su kao neformalna grupa građana. Danas na 5 dunuma zemlje koje je „Nirina” dobila od općine na korištenje boravi oko 400 sretnih njuškica i da - svi imaju svoja imena, tople kućice i mnogo ukusne hrane. 

O samom začetku fantastične ideje mladih ljudi koja se s godinama pretvorila u oazu za pse, te o imenu „Nirina” upraviteljica azila Emina Divković kaže sljedeće:

„Nirina znači poželjna. Tako se zvao prvi pas kojeg smo kao Udruženje udomili. Upravo zbog toga odlučili smo da azil nosi to ime, kako bi svi psi bili poželjni baš poput nje. Kao što sam već rekla, na samom početku nije bilo lako. Bili smo mladi kad smo započeli ovu priču s velikom euforijom, ali i jako ranjivim srcem. S azilom i brojem pasa, malo po malo počeo je rasti i broj volontera. Ne mogu reći da je sve uvijek bilo savršeno, ali da smo se borili i izborili za naša prava – to jesmo. „

Nekada blatnjavi komad zemlje na kojem su ljudi ilegalno ostavljali svoje smeće, danas je pravi mali raj za pse. „Nirina” danas osim klasičnih kućica za pse koje možete vidjeti u azilima posjeduje i malenu ambulantu, vrt, zeleni prostor za igru i odmaranje pasa te uređeni dio za druženje zaposlenika i volontera.

„U našem azilu zaposleno je šest radnika. Također, imamo i desetak aktivnih volontera na koje uvijek možemo računati. Važno mi je da psi nikada ne budu sami, zato radimo u dvije smjene. „ - kaže Emina, te dodaje kako svi zaposleni imaju svoj reon i grupu pasa s kojima rade. -

"Svi zaposlenici „Nirine” imaju svoju grupu pasa kojoj posvećuju pažnju. Ovakav način rada omogućava nam da na vrijeme uočimo svaku neregularnost. Uvijek trebamo biti efikasni i svesti povrede i bolesti na minimum ranim otkrivanjem.”

Emina ističe kako pse najčešće udomljavaju u inostranstvo. -

„Stranci ne zahtijevaju rasne pse. Naši ljudi s po tom pitanju specifični. Također, naši ljudi najčešće traže štence ili mlade pse, misleći kako se odrasli psi ne mogu stopiti s porodicom i naučiti živjeti u stanu ili kući, što nije točno. Svi ljudi koji su udomili pse iz našeg azila redovno nam šalju fotografije i video snimke.”

Na internet stranici nirinatuzla.org osim raznih akcija i fotografija udomljenih pasa svi zainteresirani mogu pročitati i priče njihovih volontera. Tako primjerice, jedan od volontera Zdravko Čajić kaže sljedeće:

„U samom početku azil je bio mjesto gdje sam htio ispoljiti svoju ljubav prema psima i pomoći im na putu do pronalaska doma, ali sam vremenom shvatio da azil nije samo mjesto gdje bih šetao pse. Postao je tijekom vremena puno više. Tu sam upoznao mnogo novih prijatelja, dobrih i predanih ljudi, te upoznao moju ljubav koja je krenula volontirati onda kada i ja. Spoznao sam da je potrebno puno više posla kako bi se jedan pas spasio. Potrebno ga je naučiti mnogo toga i dobro upoznati kako bi mu pronašli pravi dom. Nema stvari koja mi može ispuni život kao fotografija psa kojeg smo pronašli i smjestili u azil, a koji sada uživa kod udomitelja pored kamina, u šetnjama po plaži ili u kupanju u bazenu. Azil je od jedne okupacije koja mi je trebala biti usputna stanica, postao moj doprinos društvu i nešto na što sam jako ponosan. Ljude koje sam upoznao u azilu smatram pravim prijateljima. Oni su skupina dobričina i uvijek su spremni pomoći svima. Na kraju krajeva u azilu sam pronašao drugu porodicu. Jedna bezazlena posjeta azilu mi je prerasla u stalne povratke, pronalazak ljubavi, novih prijatelja i novog psa.”

Kako se dobro uvijek vraća dobrim govori vijest koju su ispratili mnogi mediji širom Bosne i Hercegovine kada je azil za pse „Nirina” posjetio košarkaški reprezentativac naše države i NBA igrač Jusuf Nurkić.

„Taj dan nisam bila u azilu, ali moji volonteri su me odmah kontaktirali. Rekli su kako je azil posjetio visoki mladić koji podsjeća na našeg sugrađanina i košarkaša Jusufa Nurkića. Nije se predstavio, pogledao je pse i otišao. Malo zatim dobili smo obavijest kako je Jusuf Nurkić platio 3,6 tona hrane za naše pse. Bili smo oduševljeni.”

Ova i mnoge druge pozitivne priče krase azil za pse „Nirina” iz Tuzle , a kako i ne bi kada ga vode sjajni, mladi ljudi prepuni ideja i noviteta. Emini i njezinom timu nisu strani projekti i akcije sakupljanja hrane za svoje pse, ali i druge azile kojima su nesebično pomagali.

Od početka Nirininog rada do dandanas njezini uposlenici i volonteri rade punom parom kako bi svim psima omogućili adekvatan smještaj, hranu i zdravstvenu njegu. Baš zato nije ni čudno što ih nazivaju „Svijetlom točkom Bosne i Hercegovine” kada to upravo i jesu.